Papa Franjo (lat. Franciscus) imenom Jorge Mario Bergoglio, poglavar je Katoličke Crkve od 2013. godine. Rođen u Argentini (Buenos Airesu) prvi je papa iz latinoameričke zemlje. Njegova nepredvidivost, usmjerenost, poniznost, skromnost te želja za radikalnom reformom administrativnih struktura Katoličke crkve, predstavljaju ga kao jednog od najpopularnijih i najutjecajnijih duhovnih vođa. Stil kojim vodi daleko ga razlikuje od njegovih prethodnika i njihovog načina na koji su vodili Katoličku crkvu kroz svoju dugu povijest. Papa Franjo je godinu dana nakon svog dolaska na čelo Katoličke crkve, u Rimskoj kuriji 2014. godine, održao važan govor u kojem je identificirao „15 bolesti vodstva“ i pozvao na duhovno preispitivanje i veću budnost onih koji se s tim bolestima susretnu.
„Kurija se uvijek mora razvijati i rasti u zajedništvu, svetosti i mudrosti kako bi u potpunosti ostvarila svoje poslanje“, dio je pisane mudrosti Pape Franje 2014. koju je izrekao neposredno prije Božića, u obraćanju kardinalima i drugim dužnosnicima koji su zaduženi za vođenje crkvene bizantske mreže upravnih tijela. Katolička crkva je kruta birokracija. Hijerarhija, naseljena mnogim dobrodušnim ali i ne baš tako savršenim pojedincima. Organizacija poput takve, ne razlikuje se previše od organizacija u kojima danas radimo. Iz tog razloga, Papini se savjeti mogu smatrati univerzalnim i primjenjivim načelima koja su relevantna u svim različitim područjima djelovanja. U nastavku parafrazirat će se Papino obraćanje i približiti kontekstu organizacijskog vodstva.
1. Bolest uvjerenja da smo besmrtni, imuni i neophodni
Dolazi kada ignoriramo vlastitu vitalnost i zdravlje. Vođa koji nije samokritičan, koji nije ažuran prema sebi, koji ne nastoji biti zdrav -u punom smislu te riječi- ne može biti ništa doli bolesno tijelo. Ne postoji besmrtnost, imunost i neophodnost (groblje je svjedok tome). Bolest je kada se vođa pretvara u slijepog gospodara. Kada zanemaruje druge i sebe vidi poviše ostalih zanemarujući tako pravi smisao službe. Važno je ostati ponizan, služiti sebi i drugima te činiti ono što je dužnost svakog vodstva.
2. Bolest prekomjerne zauzetosti
Bolest vodstva je preduboko uranjanje u rad i svjesno ignoriranje odmora. Zanemarivanje potrebnog odmora dovodi do stresa, ne zadovoljstva i uznemirenosti. Odmor, jednom kada se misija privede kraju, važna je dužnost i mora se ozbiljno shvatiti. Kao i provođenje vremena s rodbinom, poštivanjem blagdana kao vrijeme za duhovno i fizičko obnavljanje. Potrebno je naučiti, da za sve postoji vrijeme.
3. Bolest mentalne i emocionalne ukamenjenosti
Ova vrsta bolesti nalazi se u onima koji imaju kameno srce, odnosno onima koji su tijekom vremena izgubili spokoj, živahnost i smjelost. Takvi vođe se skrivaju iza svojih titula, papira i uloga, ignorirajući vlastito suosjećanje. Potrebno je suosjećanje s onima koji plaču i dijeljenje radosti s onima koji se smiju. Kod ukamenjenih vođa, srca teško rastu i zbog toga su nesposobni biti humani. Biti human u ovom smislu podrazumijeva poniznost, nesebičnost i velikodušnost. Ukamenjenosti u vodstvu nema mjesta.
4. Bolest prekomjernog planiranja i funkcionalizma
Potreba vođe da planira svaki detalj i pritom zauzme stav duboke vjere u savršeno planiranje, pretvara ga u kalkulativnog roba. Naravno da stvari treba dobro pripremiti, ali ignoriranje spontanosti kao nužnog elementa planiranja pretvara se u teško izlječivu bolest.
5. Bolest neučinkovite koordinacije
Loša koordinacija razvija se onda kada se među članovima organizacije gubi zajedništvo i kolektivna usmjerenost prema zajedničkim ciljevima. Vođa bez koordinacije gubi svoju funkcionalnost i ravnotežu. Kada izostane harmonija timskih odnosa, gubi se zajedništvo, zadovoljstvo pada, ljudi odlaze i sve što se stvorilo (ili nije), nestaje.
6. Alzheimerova bolest vodstva
Ova sveprisutna bolest odnosi se namjerni zaborav onih zbog kojih smo danas to što jesmo. Sjećanje na one koji su nam pomogli na transformativnom putu prema rastu, one koji su popločili našu stazu i mentorirali nas na našim putovanjima.
7. Bolest suparništva
Kada suparništvo postaje jedini motiv, zaboravlja se temeljna dužnost vođe. Ona, između ostaloga, podrazumijeva da gledamo i primjećujemo ljude pored sebe. To uključuje, osim uvažavanja vlastitih interesa, uvažavanje i interesa drugih ljudi.
8. Bolest egzistencijalne šizofrenije
Odnosi se na one koji žive dvostruki život. Plod je licemjerja, progresivne duhovne praznine koju ne može ispuniti ni jedno postignuće (akademski naslov, poziv i sl.). Ova bolest posebno muči one vođe koji se zahvaljujući birokraciji odvajaju od stvarnih problema. Kada vođa izgubi kontakt sa stvarnošću i stvarnim problemima postaje šizofreničan.
9. Bolest podmuklosti, gunđanja i tračeva
Ova bolest započinje jednostavno. Sveprisutna je. Preuzima vođu, koji nesvjesno postaje „rezač korova“ i u mnogim slučajevima ubija ponos i ugled svojih kolega. To je bolest kukavičkih osoba koje nemaju hrabrosti izravno govoriti, već to čine drugima iza leđa.
10. Bolest idoliziranja nadređenih
Bolest se prepoznaje laskanjem nadređenima u nadi da će se tako steći privilegirana naklonost i privrženost. Nedoraslim i nekompetentnim vođama, uglavnom odgovaraju takvi suradnici jer od njih dobivaju bezrezervnu podršku, neupitnu odanost i bezrezervnu poslušnost. Glavni zadatak onog tko se dodvorava je veličati lik i djelo svog vođe. To su žrtve klijentelizma i oportunizma; takvi daju počast osobama, a ne većoj smislenijoj ulozi. Oni misle samo na ono što mogu dobiti, a ne na ono što bi se trebalo dati i postići. Takvi ljudi su zli, nesretni i inspirirani samo vlastitom sebičnošću.
11. Bolest ravnodušnosti prema drugima
Nastaje kada vođa misli isključivo na sebe gubeći tako iskrenost i toplinu međuljudskih odnosa. To se može dogoditi na razne načine, primjerice: (1) kada najstručniji, ne stavi svoje znanje u službu onog koji zna manje, (2) kada se naučeno primjenjivo znanje ne dijeli s drugima na korisni način, (3) kada se zbog zavisti ili želje za prevarom promatraju drugi kako padaju umjesto da im se pruži ruka i dr.
12. Bolest smušenog lica
Preuzima one koji vjeruju da je potrebno oslikati lice melankolijom, ozbiljnošću u interakciji s drugim ljudima. Ovu bolest nose vođe koji vjeruju da su zbog krutosti, tvrdoće i arogancije inferiorniji nad drugima. U stvarnosti, kazališna ozbiljnost i pesimizam često su simptomi straha i nesigurnosti. Vođa mora biti, uljudan, ponizan, entuzijastičan, radostan i zračiti zaraznom radišnošću. Dakle, vođa nikada ne bi trebao izgubiti taj radostan, duhoviti, pa čak i samoponižavajući duh koji ga čini simpatičnim čak i onda, kada situacije i okolina u kojoj se nalazi, to nije.
13. Bolest akumulacije
Obmanjuje onog vođu koji pokušava popuniti egzistencijalnu prazninu u svom srcu akumulirajući materijalna dobra. Ne iz potrebe, već kako bi se osjećao sigurno. Nažalost, ponijeti materijalna dobra sa sobom kada se svijet napusti, neće biti moguće. Materijalno bogatstvo koje imamo neće povećati vrijednost rupe u kojoj ležimo, već je učiniti neudobnijom, dubljom i zahtjevnijom. Gomilanje materijalnih dobara opterećuje i neumoljivo usporava napredak vođe.
14. Bolest zatvorenog kruga
Predstavlja bolest u kojoj pripadnost privilegiranim krugovima postaje važnija od zajedničkog identiteta. Ova bolest počinje dobrim namjerama, ali s vremenom postaje zli kukolj koji ugrožava harmoniju.
15. Bolest profita i ekstravagancije
Događa se kada vođa svoju službu pretvori u moć koju koristi za stjecanje materijalne dobiti ili stjecanje još veće moći nad drugima. To je bolest onih koji nezasitno nastoje umnožiti svoju moć i povodom toga su spremni klevetati i diskreditirati druge na razne kreativne i nečasne načine. Takve vođe vole naglašavati kako su sposobniji od drugih. Ova vrsta bolesti nanosi veliku štetu vođama i organizaciji jer potiče ljude da opravdavaju korištenje bilo kojeg sredstva za postizanje osobnog cilja; često u ime pravde i transparentnosti.
Zaključno, iako se poruke Pape, u ovom obraćanju glede vodstva mogu činiti pomalo grubo i nategnuto, one su svojevrsna pilula za trežnjenje svakog tko se na bilo koji način bavi bilo kojom vrstom vođenja. Prema zapažanjima Pape Franje, čini se kako vrijednosti kojima danas pridodajemo najviše pažnje, jednostavno nisu više ispravne. Ne uklapaju se. Naša iskustva na kojima temeljimo individualne i timske aktivnosti, čini se, da ne odgovaraju potrebama današnjeg realnog okruženja. Prema tome, naša kolektivna i individualna ostarjela uvjerenja, staromodni stavovi mogu itekako biti dovoljno jak uzrok za individualne i timske neuspjehe. Pa zašto se onda -kada je to već tako- kao trenutni i budući lideri ne okrenemo prema jednom od najvećih duhovnih vođa za pokoji iskreni savjet ?
Inovacija menadžmenta 
Komentiraj