Većina nas odrastala je u organizacijama koje odgovaraju spomenutoj birokraciji. Strategija se postavlja na vrh. Snaga se cijedi odbojnim putevima. Veliki šefovi imenuju podređene, manje šefove. Pojedinci se pod svaku cijenu natječu za unaprjeđenje, često nečasnim taktikama. Dodaci na plaću rastu, ovisno o tome na kojoj smo poziciji hijerarhijske piramide. Ako smo na dnu tog trokuta, uspjeh se ne stimulira. Zaposlenici su samo broj, svi su zamjenjivi. Zadaci su strogo i beskompromisno dodijeljeni. Menadžeri su oni koji procjenjuju uspješnost. Stroga pravila koja ograničavaju slobodu, kreativnost, originalnost, inovativnost i strast. Sve su ovo samo kratki dio recepta za birokraciju. Izrazito dobro osmišljenu i podmazanu mašineriju staru 150 godina, koja je prepuna vojnih zapovjedi i industrijskih načela koja u pravilu čini nehumani sustav za gotovo svaku veliku organizaciju na ovom planetu…
VLADARICA BIROKRACIJA
Riječ birokracija (franc. Beureaucratie) prvi puta se formalno pojavljuje u 18.st. koju je osmislio francuski ministar tadašnje vlade Vincent Guarney. U prijevodu birokracija bi “značilo uprava vladavine radnog administrativnog osoblja”. Karakteriziralo je osoblje koje radi po uredima državnih uprava ali i svake druge velike organizacije. Ideja je tada bila graditi organizacije – ne toliko oko pojedinaca- koliko oko položaja. Taj model- Tada novi, no sada zastarjeli- stavljao je pravila daleko iznad čovjeka i uglavnom se prema njemu odnosio kao prema objektu, sredstvu do cilja.
Dali se danas nakon gotovo 3 stoljeća još uvijek osjećate kao objekt a manje kao subjekt na svom radnom mjestu ?
Njemački sociolog Max Webber je onaj koji je usavršio nastalu ideju birokratskog modela i opisao je kao skup organizacijskih načela i praksi koje su zapravo stvorene da samo (!) maksimiziraju kontrolu i usklađenost. Početkom 20.st. rekao je sljedeće; “Što je više dehumanizirana birokracija, to se više usavršava”. Ta ideja imala je namjeru istjerati ljudski element iz organizacija kako bi ljudi sve više bili poput strojeva nazivajući je u svojoj birokratskoj himni “imperativom za kontrolu ljudskim bićima”
Kada zagrebemo ispod te površine sa željom da izazovemo paradoks birokracije, lako je zaključiti da je ona divovska igra u kojoj su mnogi sagradili svoja bogatstva i karijere. Nagrađuje one čija ponašanja nisu od velike pomoći. Nagrađuje one koji odbijaju krivnju. Nagrađuje ljude koji su dobri u kažnjavanju. Nagrađuje ulizičare i ljude koji će često reći ne kada ih pitate za pomoć ili suradnju. Nagrađuje sve one zagovornike koji su odavno očarani menadžerskim statusom quo. Danas -svima onima koji su očarani koristoljubljem i kontrolom u 21. stoljeću -možemo reći sljedeće; “Dame i gospodo birokratski pristup više nije moderan, oronuo je. Gubi na vrijednosti i polako je ubija linearna amortizacija”
NEOPIPLJIVI TROŠKOVI
Razmislite sada o trenutku donošenja odluka u vašoj organizaciji. Tko i kako se donose ?
U birokratskom modelu, odluke donose čelni ljudi organizacije. Ako ideja dolazi s drugih slojeva hijerarhije takozvana odluka, ideja ili inovacija mora dobiti odobrenje prateći tako hijerarhijske slojeve, a što se više penje ideja prema gore to nailazi na sve više otpora nadređenih. Ideju je u takvim organizacijama lako ugušiti jer njena uspješnost ovisi isključivo o ljudima koji su hijerarhijski na višim pozicijama, a to rapidno usporava ispaljenu iskru inspiracije i briše potencijalne ideje i inovacije, čineći tako organizacijsku kulturu lošim mjestom za rad. Kao što možemo vidjeti, mnogo troškova unutar birokracijskog modela ima nevidljive troškove i kao model nije savršen kao što se to mnogima na prvi pogled čini.
Ako se odlukama manipulira i oblikuje se u skladu s presudama šefova, to košta.
Ako zaposlenici nisu motivirani doći na posao i dati svoje najbolje kvalitete, to košta.
Ako se zaposlenici osjećaju obeshrabreno kod preuzimanja inicijativa ili zadataka, to košta.
Ako se unutar organizacije otežava raspodjela resursa kada nova ideja ugleda svjetlo dana, to košta.
Ako su organizacije još uvijek okrenute samo svojim potrošačima, to košta.
Ako se mnogo vremena unutar organizacije provodi u političkom manevriranju, to itekako ima svoju cijenu, odnosno trošak.
Svi troškovi koje smo spomenuli su nevidljivi. Primjera radi, trošak zaštite okoliša bio je nezamjetan te je nedovoljno bio osviješten štetni učinak kojem danas svjedočimo a koji je besramno slomio prirodu. Vrlo je malo tvrtki mjerilo svoj utjecaj odnosa s prirodnim okolišem, no danas kada se malo osvrnemo mnogi to čine. Istraživanje sa Harvard Bussines Review-a koje je provelo istraživanje nad 10.000 ispitanika otkrilo je da;
79% ljudi reklo je da birokracija značajno usporava donošenje odluka
68% je reklo da u njihovoj organizaciji nove ideje nailaze na skepticizam ili izravan otpor (!)
76% je reklo da političko ponašanje jako utječe na onog tko napreduje, a ne na kompetencije.
Iz ovog istraživanja proizlazi da većina današnjih organizacija, pa ček i one najkompetentnije pate od gomile osnovnih nesposobnosti. Tvrtke su u prosjeku daleko manje prilagodljivije, inovativnije i nadahnjujuće nego što bi to mogle biti, a danas, ako žele uspjeti moraju biti upravo ono što nisu.
NOVA KRUNIDBA
Zašto je danas toliko teško zamisliti alternativu birokraciji ?
Za početak ne možemo biti zagovornici nove arhitekture menadžmenta ako veličamo Top Bottom pristup a pritom ozbiljno želimo raditi na inovacijama, angažmanima i prilagodljivosti. Kontrola u današnjem vremenu nije više najveća valuta koja ima vrijednost. Mnogo je važnija kreativnost, sloboda, disciplina,odgovornost, strast i usklađenost. Pritom ne mislim da kontrola treba u potpunosti iščeznuti. Ako sada krenemo, trebat će nam 100 svjetlosnih godina da je u potpunosti iskorijenimo, no negdje moramo početi. Ono što možemo učiniti i čemu trebamo težiti je da menadžmentu usmjerenom na kontroli počnemo pomalo “vezati” ruke. To je jedan od osnovnih preduvjeta da bismo uspjeli. Neograničena kontrola odstranjuje organizacijske kvalitete, vitalnost i potencijal bilo u biološkom ili komercijalnom smislu. Ako želimo nadmašiti budućnost, našim zaposlenicima je potrebna sloboda u obliku podrške da budu potaknuti za izazivanje paradigmi i pravila, da riskiraju, da pokreću projekte, eksperimentiraju, slijede svoje strasti budu ono što jesu, fenomenalni i jedinstveni. Međutim svojevrsno menadžeri dosta često vide kontrolu i slobodu kao međusobno isključujuće varijable. Kao dva nespojiva suparnika, no to u suštini nije tako. Sve dok se kontrola uzdiže u visine preko slobode, naše će organizacije u svojoj srži ostati inertne i nesposobne. Moramo pronaći način da uberemo blagodati birokracije kao što su preciznost, predvidljivost i dosljednost- dok je istodobno temeljito iskorjenjujemo. Birokracija je kao što smo naveli nusproizvod prošlosti koji je nespojiv s današnjim izazovima 21. stoljeća. Rukovoditelji, menadžeri pa i mnogi drugi prvaci su u birokraciji. Ako želimo doista biti konkurentni i uspješni na duge staze, moramo početi preispitivati druge alternative. Tvrtke koje su došle do tih spoznaja i počele ih prakticirati danas su pioniri menadžmenta 21. stoljeća. Predugo smo ignorirali marginalne primjere od kojih se štošta može naučiti. Previše nespretno smo poravnavali hijerarhije kroz povijest no još ih nismo neutralizirali.
Suma sumarum, sve više i više svjedočimo da društvo odbacuje i oštro osuđuje organizacijsku birokraciju, no još nismo svrgnuli vladaricu s njenog prijestolja čiji su negativni utjecaji srasli duboko u DNK naših tvrtki. Sada više nego ikada moramo učiniti ono što je nužno. Jednostavno je moramo srušiti s trona na kojem besramno sjedi već 3. stoljeća te posjesti tamo neki novi, puno moderniji sustav koji je mnogo ljudskiji i vratiti vladaricu birokraciju tamo gdje joj je mjesto. Prvo pod zemlju a onda duboko u povijest.
Inovacija menadžmenta 
Komentiraj