Smatramo li čovjeka resursom ili potencijalom, vruća je tema oko koje se u današnjim poslovnim redovima lome koplja. Iako je iznimno interesantno slušati sukob argumenta koji dolaze iz različitih kuteva gledanja na stvar, kroz ovaj blog predstavit ćemo neka od najglasnijih razmišljanja zašto čovjek ipak ne bi trebao nositi etiketu resursa.
Društvena svijest danas nije ista kao što je nekada bila. Ona se kontinuirano razvija, postavlja nova pitanja i stvara nove izazove s kojima se organizacije moraju nositi ako žele starati nove konkurentske prednosti. Organizacije danas moraju prigrliti vrtoglave promjene. To nije više pitanje htijenja već moranja. Spomenuta vrtoglava promjena, čini se da je pokucala i na vrata odjela ljudskih resursa, ostavljajući tako dojam da se percepcija o čovjeku kao resursu, polako počela mijenjati u poslovnim redovima.
Kada pogledamo najveće prioritete menadžmenta 20.stoljeća, lako je zaključiti kako je prioritet poslovnih aktivnosti kod mnogih poduzetnih organizacija bio isti. Tadašnji lideri morali su vješto odvajati emocije zaposlenika od njihovog rada, kako bi se mogla stjecati neograničena bogatstva. Produktivnost je tada bio jedini pokazatelj uspješnosti.
Danas u 21. stoljeću organizacije koje su onesposobljene svojom nečovječnošću i koje se vode geslom 20. stoljeća nestaju treptajem oka. Već krajem 20. stoljeća prodorne organizacije su shvatile da su iskoristile većinu svojih konkurentskih prednosti. Tražeći nove puteve za poboljšanje produktivnosti i tržišnog položaja, tvrtke su se okrenule prema izjavama koje danas često možemo čuti: „Ljudi su naša najveća vrijednost“. Za stvaranje konkurentske prednosti, poslovni poduzetnici se više ne oslanjaju samo na dobre financijske pokazatelje uspješnosti pa tako ni prihodi, profit i novac nisu više jedina smisao postojanja organizacije. Kako bi se izbjegla zamka kratkoročnog uspjeha, postaje jasno da je uspješnost današnjih organizacija prvenstveno uvjetovana načinom na koji se društvo razvija unutar svojih zidova. Mnogi su čimbenici pridonijeli ovoj promjeni. Ponajviše društvena osjetljivost na međuljudske odnose, značaj emocionalne inteligencije u radu i neizostavna vrijednost organizacijskog intelektualnog kapitala o kojem se danas mnogo govori.
Nadasve, definicija resursa s ekonomskog aspekta govori da su resursi ograničena i svestrana materijalna ili nematerijalna dobra, sredstva koja koriste ljudi kako bi se zadovoljile potrebe i ostvarili određeni ciljevi. Prema mnogim literaturama to uključuje sirovinu, alate, opremu i između ostaloga ljude.
Sve je glasnije ne slaganje oko etiketiranja zaposlenika naljepnicom resursa jer, kako mnogi vjeruju, takav pogled na ono što čovjek može dati ograničava uspjeh organizacije i degradira vrijednosti ljudskog bića. U nastavku ćemo proslijediti neke od najglasnijih argumenata zašto se sa takvim etiketiranjem zaposlenika mora prestati.
ZAŠTO LJUDI NISI RESURS ?
1. Resursi nemaju dušu– Mnogi tumače riječ resurs u smislu imovine koja pomaže u postizanju ciljeva. Iako čovjek postoji kako bi ostvarivao zacrtane ciljeve, mnogi smatraju kako nije humano takve izraze izjednačavati s ljudskim bićem. Mnogi kritičari argumentiraju da uporabom riječi „resurs“ čovjeka stavljamo u kategoriju ne živih predmeta koji nemaju osobne karakteristike, aspiracije, zamisli, ideje, sklonosti već ga gledamo kao sredstvo za iskorištavanje.
2. Etiketa nehumanosti– Etikete poput ove nisu društveno i etički prihvatljive. Etiketirajući ljude resursnim žigom degradira se njihova stvarna vrijednost i svrha te ostavlja prostor za postavljanje mnogih etičkih pitanja. Trebaju li organizacije na ovakav način manipulirati ljudskim bićima i stvarati etikete, strukture i sustave koje potkopavaju superiornu moć sposobnosti ljudskih bića ? Jesu li zaposlenici samo ukrasni zupčanici ?
3. Resursi su zamjenjivi, ljudi nisu– Kada tretiramo ljude kao resurse mi ustvari vjerujemo da su oni poput sirovina, predmeta, novčanica…zamjenjivi. Ljudi imaju svrhu. Kao takvi, oni imaju individualne kvalitete i energiju o kojoj razmišljaju na dnevnoj bazi kada, gdje i u kojoj količini će je uložiti. To naravno ovisi o tome koliko im organizacije nude i kako ih nagrađuju za njihov doprinos. Steve Jobs je u jednom svom intervjuu rekao: „Otkrio sam da je u mojoj organizaciji bilo nevjerojatno sjajnih ljudi koji su radili nevjerojatne stvari. Jednog takvog nisam mogao zamijeniti ni s 50 prosječnih ljudi.“
Za resurse se ovo ne može reći. Tona željeza je tona željeza. Tona ugljena je tona ugljena. Jedan se može zamijeniti bilo kojim drugim resursom bez gubitka vrijednosti.
4. Resursi se troše– Resursi se troše u svojim procesima, ljudi daju doprinos. Organizacije ovise o individualnom doprinosu svojih zaposlenika kako bi svi unutar tog procesa mogli biti: (1) Snažni za organizaciju, (2) Snažni za svoje obitelji i (3) Snažni za čitavu zajednicu o kojoj ovisi tvrtka.
Zaključno, možda doista nebi bilo na odmet da se napravi novi korak i riječ resurs zamijeni s riječju potencijal. S obzirom na to da su zaposlenici najvažniji partneri svakoj organizaciji oni moraju biti u centralnom fokusu organizacije i ne smiju biti marginalizirani nehumanim izrazima. Riječ resurs pruža skraćeni pogled na ljudska bića i kada ih tako nazivamo prenosimo poruku da su oni poput zupčanika ili strojeva koji se mogu programirati da djeluju na određeni način i čine ono što je najbolje za tvrtku bez obzira dali je isto to najbolje za njih. Završit ćemo ovaj blog s velikim riječima istinskog indijskog gurua i autora Jagadish Vasudeva, poznatijeg kao Sadhguru.
Ljudska bića su poput sjemena. Sjeme ostvaruje svoj potencijal samo ako dođe na plodno tlo. Uz odgovarajuću vrstu tla, ono može učiniti cijelu zemlju zelenijom. Ako se ne nalazi na plodnom tlu ono vene. Ako poslovni čelnici gledaju na ljude kao na resurse nikada neće biti sposobni otkriti i u potpunosti ostvariti njihove i svoje potencijale.
-Jagadish Vasudev
Inovacija menadžmenta 
Komentiraj