Demokracija ideja

Demokracija ideja je množitelj ljudskih ideja i slijedi zakon moći te se upravo u toj činjenici skriva njena snaga. Govorili smo u ranijim blogovima o tržišnim liderima koji su se odavno odrekli autokratskog pristupa i posvetili svoju energiju i entuzijazam prema demokraciji ideja. Kolektivnoj mudrosti čitave organizacije po principu s dna prema vrhu. Upravo zahvaljujući takvom pristupu, vjeruje se kako Toyota godišnje generira oko milijun ideja o tome kako i na koji način unaprijediti poslovanje, koje dolaze isključivo od njihovih zaposlenika.

U današnjim modernim ekonomija i odveć brzim promjenama više nema vremena za autokraciju i centralizirano donošenje krivih odluka. Mudri ljudi znaju da im treba pomoć, upravo zato moraju angažirati svoje najbolje savjetnike u organizaciji- svoje zaposlenike. Znaju da sami nisu toliko pametni i stručni kao što to grupa jest i kako je više glava, doista pametnije od jedne. Takvim pristupom gradi se most povjerenja kao jedna od najvećih vrijednosti modernih organizacija. Od svakih 1000 čudnih ideja koje generiramo, samo će 100 biti pogodno za eksperimentiranje, od kojih će maksimalno 10 služiti za značajno ulaganje, a u konačnici ostat će 2 ili 3 koje će doista vrijediti čitavo bogatstvo.

Pokušajte zamisliti kako bi izgledala demokracija ideja u vašoj tvrtki. Zamislite kako bi bilo, kada bi se vaši zaposlenici doista osjećali slobodnima podijeliti svoje ideje, htjenja i misli, neovisno o tome koliko su u vašim ušima nabijene intenzitetom. Zamislite kada nijedan menadžer, s bilo koje razine ne bi mogao ugušiti ideju ili ograničiti njezino potencijalno širenje. Nove bi ideje imale priliku širiti se i imale bi priliku osigurati si podršku prije nego bi ta ideja bila odbijena od strane izvršnog direktora. Gledate li na to kao potencijal za stvaranje ?

Interne rasprave o strategiji, vodstvu, organizacijskoj politici bila bi otvorena, iskrena, ne cenzurirana i žustra. Možda sve ovo zvuči samo kao neki besmislen san, no ovakva vladavina misli već itekako postoji i to ne u bilo kakvoj tvrtki. Možemo je naći na Mreži – Internetu. Internet je prevrnuo svijet na glavačke, pa je tako i uništio moć da elita određuje što, kako i kada će se objavljivati i tko ima pravo glasa. Koji je rezultat toga ? 

Trenutno svjedočimo masivnoj eksploziji internet mišljenja, spoznaja, savjeta i komentara svih sudionika u društvenoj zajednici. Internet je mnogima dostupan i to je povećalo kolektivno znanje, svijest i mogućnost za razmjenu informacija s bilo koje strane svijeta. Primjerice, u protekle 3 godine broj blogova je sa svega nekoliko stotina tisuća narastao na više od 50.000.000. Svaki se dan dodaje 175.000 novih blogova i otprilike oko 1.600.000 poruka na već postojeće blogove. Kako se širi blogosfera tako ona sve više postaje organiziranija pa se tako može i rangirati ovisno o autoritetu i posjećenosti blogova koji pak ovisi o tome koliko puta su drugi blogovi čitani, komentirani i posjećeniji.

Vratimo se sada na to da mnoge organizacije zanemaruju ovakav demokratski potencijal za stvaranje otvorenog dijaloga i kao takve većinom guraju ideje putem neke vrste “kutije” za ideje, prijedloge a tek neke koriste forume koji olakšavaju razmjenu znanja. Malo je onih koji potiču zaposlenike na objavljivanje brutalno iskrenih blogova i komentara ili pak potiču na sudjelovanje u internetskim raspravama o ključnim odlukama organizacije. Primjerice, možete li zamisliti da se ijedna od dolje navedenih situacija uistinu dogodi u vašoj tvrtki ?

-Glavni izvršni direktor pokreće interni forum za rasprave kako bi potaknuo savjete o tome tko bi trebao postati novi direktor marketinga u vašoj tvrtki.

-Upravni odbor pokreće internetski forum na temu direktorske plaće ili jakih i slabih točaka vrhovnog tima.

-Direktor razvoja proizvoda pokreće internetsku raspravu na forumu o tome zašto neki novi proizvod nije uspio ostvariti zacrtane ciljeve.

Razmislimo sada malo, na privatnim sastancima lako je ugušiti neslaganje. Sastanak u zgradi gradske uprave ograničen je na ljude koji su prisutni i koji su ograničeni vremenom. Glavni izvršni direktor ima moć odabrati na koju će poštu javno odgovoriti, a koju će pak ignorirati kako bi bio u napasti da izbjegne kontroverzna i neugodna pitanja. Drugim riječima, direktorima ne smeta priopćivati nešto zaposlenicima prve razine ili odgovarati na njihova pitanja. Međutim ono što njih brine je da bi zaposlenici prve razine mogli zgrabiti mikrofon (s namjerom da počnu govoriti) i kao jedno tijelo počnu komunicirati s drugim zaposlenicima. Komunikacija jedne osobe s jedne strane i druge osobe je u redu. Komunikacija više osoba s više osoba je također u redu, može se tolerirati i komunikacija koja ide u obrnutom smjeru- ali komuniciranje više ljudi s više ljudi?…Tako nastaju ustanci dame i gospodo. 

Upravo je to ono što čini forume i blogove tako moćnima. Oni dopuštaju da se individualna mišljenja stope i izmiješaju. Na taj način jedan oporbenjak daje dopuštenje da protestiraju i da se bune smanjujući na taj način prag hrabrosti svima onima kojima bi u drugačijim okolnostima bilo strah otvoreno reći svoje mišljenje. Kako se drugi uključuju u boj, kreće bujica ne slaganja. Umjesto da se sa skepticima obračunaju ponaosob ili u kontroliranim okolnostima, direktori se moraju suočiti sa gomilom nezadovoljnih zaposlenika. To je za mnoge poslovne vođe horor no međutim, to je ono što nam treba. Ako želite znatno poboljšati kvalitetu dijaloga i odluka u vašoj tvrtki morate razmišljati odvažno. Što kada bi vaša tvrtka poticala ljude na pisanje kritičnih internih blogova i dopuštala po želji da se to radi anonimno ? Što kada bi poticala zaposlenike na čitanje i odgovaranje na te blogove ? Što kada bi zbrajala koliko je odgovora dobila svaka poruka (po “indeksu autoriteta”) i potom zahtijevala od viših direktora da odgovaraju na one najkomentiranije ? Što bi bilo kada bi imenovala komisiju sačinjenu od zaposlenika koja bi imala zadatak dodjeljivati mjesečnu nagradu za najbolju poruku u znak nagrađivanja najobzirnijih, najzabavnijih ili najhrabrijih suradnika ? 

Naravno da postoji negativna strana svega toga: napadi će katkad postati i osobni i prljavo rublje će napokon izaći na vidjelo. Interne kritike povremeno će curiti prema van. No treba staviti na vagu s jedne strane svega toga, a s druge strane cijenu koja se plaća potkopavanjem neslaganja, internog potencijala, kada se propuste mogućnosti poboljšanja kvalitete velikih odluka i kada zaposlenike, koji imaju dojam da nemaju mogućnost da se izjasne u vezi s ključnim pitanjima, jednostavno prestane biti briga.