Epidemija disfunkcionalnih menadžera

Čini se da postoji nešto u modernim organizacijama što uništava prirodnu otpornost i kreativnost ljudskih bića, nešto što tijekom dana doslovno isisava dobre kvalitete zaposlenika. Tko je krivac za to ? Načela i procesi koji promiču disciplinu, točnost, ekonomičnost, razumnost i red a s druge strane ne stavljaju dovoljan naglasak na umjetničke sposobnosti originalnost, odvažnost i entuzijastičnost. Jednostavno rečeno, većina je tvrtki tek ne znatno ljudska jer ostavljaju samo mali dio mjesta za dio kvaliteta i sposobnosti koje nas čine ljudima. Milijarde ljudi dođe na posao svaki dan, no ima previše onih koji samo hodaju u snu. Rezultat toga su organizacije koje sustavno rade ispod svog potencijala.

Život je prolazan i kratak. To je otprilike jasno svima. Znamo da veći dio svog životnog vijeka, moramo založiti u nekoj od poslovnih organizacija, obavljajući neke dužnosti kako bismo iz te aktivnosti crpili neke određene financijske prihode sa kojima ćemo osiguravati život u optimalnoj ravnoteži. Htjeli mi to ili ne, svi smo mi utkani u neke od organizacijskih politika koje nam manje-više omogućuju da radimo i zarađujemo za život. Slobodno možemo reći da je rad, neovisno koje vrste, od ljudskog postanka, zapisan duboko u našem DNK. Ukoliko želimo dostojno dočekati starost i stvoriti uvjete za mirovinu, na radnim mjestima moramo dočekati sredinu 60-tih godina. U tom procesu, iscrpna organizacijska hijerarhija je neizbježna. Oni koji su -takoreći- iznad nas ne zaobilazna su stavka u tom individualnom putovanju u kojem god smjeru okrenemo svoje radno kormilo.

Udarac realnosti i brkanje osnova

Postoje razna istraživanja koja su za cilj imala doznati odgovor na pitanje o ne zadovoljstvu zaposlenika koji obavljaju neku poslovnu aktivnost. Rezultati istraživanja nadmašila su sva očekivanja. Prikupljeni podaci ukazali su na ne kontrolirano širenje epidemije disfunkcionalnih menadžera.

60% ljudi u Americi smatraju da nisu dovoljno involvirani u aktivnosti organizacije i isti posao ne bi preporučili svojim najboljim prijateljima.
80% ljudi u svijetu nisu zadovoljni poslom od kojeg zarađuju za egzistenciju i potvrdili su da ne koriste sve svoje potencijale na radnom mjestu.

Rezultati istraživanja nisu ukazale na visinu plaće kao glavni motiv ne zadovoljstva, već su rasvijetlili problematiku koju zaposlenici imaju sa šefovima koji rukovode poslovnim aktivnostima a koji se nalaze hijerarhijski “poviše” njih. Interesantna je ovo pojava jer imamo zaposlenike koji rade, primaju plaću od poslodavca, na radnom mjestu provode dogovoreni fond sati, ali svejedno dok su tamo ne koriste maksimalan potencijal za postizanje maksimalnih osobnih i poslovnih učinaka.

Kada si zaposlenik koji je dio linijskog osoblja, tvoj preformans mjeri se rezultatima koje ostvaruješ. Neovisno o tome koju vrstu posla obavljaš, tvoj rad je vidljiv onime što ostane nakon tebe, nakon što odradiš posao za koji si plaćen. Ovisiš u neku ruku o svojim sposobnostima, znanjima i vještinama koje posjeduješ i koje stičeš kroz radno iskustvo. Tvoj opstanak u organizaciji temelji se na radu sa kojim ostvaruješ vizualne rezultate za koje se nadaš da će prepoznati i cijeniti ostali članovi tima. Ako smo u organizaciji recimo, zaposleni kao čistačica, uspješnost našeg rada mjeri se čistoćom koju ostavljamo iza sebe nakon što obavimo ono što nam je domaća zadaća. Ako se bavimo prodajom, naš uspjeh mjeri se količinom uspješno prodanih proizvoda i ukupnim zadovoljstvom naših klijenata. Ako smo profesor na primjer, naš uspjeh mjeri se prema količini znanja koju uspješno uspijemo prenijeti mladim, novim generacijama. Ukratko, čitav si svemir koji je sadržan u performansu jedne zvijezde, a to si ti.

Kada si menadžer situacija se kompletno mijenja. Zamjenicu ja, zamjenjuje zamjenica mi. Iz ruke bacaš retrovizor i uzimaš dalekozor. Sa tog aspekta, više ne ovisiš o sebi, već o drugima. Više nisi usredotočen na svoje potrebe, već na potrebe drugih. Ne valoriziraš uspjehe na osnovu vlastitih rezultata, već rad drugih ljudi, tvog tima, stvara vrijednost kompanije i tvoje osobne vrijednosti. Neki prođu uspješno kroz hijerarhijsku tranziciju unapređenja, nekima treba duže vrijeme da se prilagode ulozi svoje nove zadaće, a dobra većina je ne prođe nikada. Naravno to ne znači da svatko treba, želi i zaslužuje unapređenje.

Glavno pitanje je, gdje se epidemija disfunkcionalnih menadžera ustvari počela razvijati ? Možda bismo trebali, za početak, pokucati na vrata obrazovnih institucija.

Kuc, kuc, kuc

Pedagoški pristup kroz koji prolazimo u vrlo ranom životnom periodu u školama se orijentira isključivo na stvaranju autoriteta nad polaznicima koji sjede u učionici, zanemarujući tako ulogu psiholoških faktora kod ljudi. Autoritativan pristup koji je primjenjivan u periodu kada prolazimo kroz znatne životne promjene zasadio je kukolj u generacijama koji nikada nije trebao postati dio ljudske osobnosti. Zarazna želja za isticanje autoriteta.

-“JA sam profesor.”
-“JA ocjenjujem vaše znanje.”
-“Morat ćeš dobro grijati stolicu ako želiš položiti MOJ predmet”
-“MOJ predmet je bitniji”

MONKEY SEE, MONKEY DOO. Kao individue koje se bore za definiranje vlastitog identiteta, ne svjesno smo upijali vrijednosti koje danas više ne stvaraju plodonosne rezultate. Previše izgovaramo rečenice u prvom licu, a praksa nam govori da danas ne možemo više tretirati ljude autoritetom ako želimo postavljati iskrene i zdrave, dugoročne temelje. U današnje moderno vrijeme, autoritet nije više valuta koja ima vrijednost.

Ljudi će slijediti kroz led i kroz vatru ako ih netko, primjerice, inspirira. Ako se učini nešto odlično za njih i ukaže povjerenje. Ako dajete do znanja da je svatko u organizaciji bitan kao individua. 

Prozvani ste pred ploču, pogrešno odgovarate. Što slijedi ? Loša ocjena, naravno. Ako griješiš, stiže kazna. Tim zastarjelim pristupom obrazovanja u kojem su ocjene ogledalo znanja odgojene su generacije kojima riječ “pogriješiti” predstavlja želučane tegobe. Učiniti grešku u društvu u kojem živimo jednako je stupu srama. Sjetimo se još jednom kako nismo učeni u školama eksperimentirati pa je tako želja za uspjehom i žestina za borbom odavno izbrisana iz našeg bića. U školama učimo sebi pristupiti na individualan način i da u skladu sa tim djelujemo i ostvarujemo dobre rezultate kao pojedinac. Ističemo maksimizaciju vlastitih interesa kako bismo prosperirali u životu zaboravljajući tako one koji se nalaze sa naše lijeve i desne strane.

Organizacijski apartheid

Okrenemo li se oko svoje osi, možemo primijetiti da je isti problem vidljiv i u današnjim organizacijama u kojima radimo. Da, to su upravo one koje obiluju zalihama zahrđalih vrijednosti. U lošoj organizaciji, šefovi hvataju zaposlenike i kazne ih. U skladnoj, modernoj organizaciji, šefovi se trude uhvatiti djelatnike u onome što rade dobro da bi ih nagradili i potaknuli. O tome, na primjerima obrazovnog sustava ne učimo u školama.

Uvjerenje koje imam oda se problemi rješavaju učinkovitim sagledavanjem istog iz različitih perspektiva također ne prati realnost kada je njegovo rješavanje u pitanju: “potrebno je samo dobro promisliti i pronaći ispravno rješenje!”. Zar stvarno ? No šit.

U današnjem poslovnom okruženju, uspjeh organizacije najčešće prati brza implementacija poslovnih promjena, a ne implementacija najboljeg rješenja! Ni o tome baš ne učimo puno. U obrazovnim institucijama koje pohađamo, postoji čitava zabluda o riziku i pogreškama, a današnje okruženje upravo teži za tim sastojcima za postizanje uspješnosti! Tko ne riskira, vjerojatno neće pogriješiti, ali će rijetko postići nešto vrijedno.  How simple is that !?

Problematika disfuncionalnosti menadžmenta leži u krivo postavljenim temeljima. I možda to i ne bi bio problem kada bi ljudi bili spremni na promjene koje nosi nova industrijska revolucija, takozvana 4.0. Vrijednosti u koje vjerujemo više nisu ispravne. Naše iskustvo i situacije na kojima temeljimo naše djelovanje i mišljenje često više ne odgovaraju realnom vremenu. Naši staromodni stavovi i pogrešna uvjerenja mogu biti glavni uzrok našeg ne uspjeha i ne popravljivih pogrešaka. U vremenima brzih i naglih promjena glavni problem nije kako doći do novih, inovativnih ideja, već kako se riješiti onih koje su već zastarjele i ne djelotvorne!  Menadžeri, voditelji, nadzornici još uvijek nisu poticani da uče o tome kako stvoriti idealno radno okruženje. Biti strastveni i utjeloviti ulogu inovativnog vođe koji će njegovati funkciju podrške i služenja prema svojim zaposlenicima, koji će poticati kreativnost i razvijati međusobnu empatiju i stvarati samoorganizirane timove čiji će kamen temeljac biti povjerenje. Lidere koji inspiriraju i ne boje se eksperimentirati i dozvoljavaju griješiti jer znaju da imaju dovoljno samopouzdanja i znanja kako bi se suočili sa realnim problemima. Mentore čija je uloga njegovati timski duh i harmoniju međuljudskih odnosa i prenositi znanje jer znanje je jedina vrijednost koja se dijeljenjem umnožava. Prosvjetitelje koji znaju istinske vrijednosti te uvažavaju različitost. Usmjeritelje koji će objediniti kolektivnu mudrost organizacije u stvaranju svrhe i vizije te tako stvoriti organizacijsku kulturu i zajedničke vrijednosti.

Upravo su nedostaci ovih postavki u menadžerskim genima razlog zbog kojih se ljudi danas osjećaju loše svaki puta kada pomisle na posao. O iznimno bitnim stvarima koje danas čine razliku i stvaraju komparativnu prednost nas ne uče u školama. Onaj tko uči samo u školi, nije ništa doli ne educiran čovjek. Od ranih početaka, okolina je raširila lako prenosivu epidemiju disfunkcionalnoti te samim time nije generirala pobjedničke postavke u naše gene i obrise našeg lika kojeg gledamo u ogledalu svakog jutra. Oslikane smo indvidue koje su prihvatile isticanje vlastitog interesa i potencijala ispred interesa. Samo JA, JA, JA i još malo ja. Oholi individualizam.

Možemo li zaustaviti epidemiju disfunkcionalnih menadžera?

Naravno da možemo. Kao što je u svojoj knjizi “Sve tajne harmoničnog vođenja” Velimir Srića kazao; promjene su moguće, ali prije toga moramo se riješiti staromodne, na vojnim načelima zasnovane i navodno savršene birokratske organizacije koju nazivamo “korporacijom”. Ona je ništa drugo nego nedovoljno humana hijerarhija koja savršeno liči na dobrovoljni poludnevni boravak u zatvoru. Temeljena na apsurdnim pravilima, strahu od šefova, stalnoj kontroli, nepovjerenju, poslušnosti i kažnjavanju ne poželjnog ponašanja. To nije ni najmanje nalik mjestu na kojem će moderne generacije biti sa strašću i zadovoljstvom.  Poštovani, vrijeme je za biološku menadžersku riviziju gena.